Džemper za katedralu

[Piše: Miloš Milačić]

Beč, nedjelja 4. april 2021.

Veličanstvenost i ljepota jedne građevine upravo su srazmjerni njenoj uobraženosti i narcizmu. Tako bar mišljah kad sam, prije dosta godina, prošao pored katedrale Svetog Stefana, prvi put. Stajala je na istom mjestu gdje i posljednjih osam vjekova. U samom srcu glavnog bečkog trga koji, kao i ona, nosi ime prvomučenika stradalog braneći istinu Hristovu. Kažu da je tog dana kad je arhiđakon Stefan kamenovan, iz daljine, na jednoj uzvišici, sve to posmatrala Presveta Bogorodica u društvu Jovana Bogoslova. I molila se za njega. Tren prije nego je ispustio dušu, Stefan će izgovoriti riječi: „Gospode, ne uračunaj im grijeh ovaj!“

Gospode, ne uračunaj Mi grijeh ovaj – ponavljao sam i ja mnogo puta, tražeći oprost za nepravdu koju sam nanio najuzvišenoj od svih katedrala. Prvi naš susret prošao je skoro nezapaženo. Čuo sam do tada štošta o njoj, o njenih 200.000 crijepova kojima je obložen krov što prikazuje austrijske grbove… Znao sam i za taj južni toranj koji iz milošte zovu „Štefl“. Tada mi ličaše na kakav žirafin vrat. Toliko nadmenosti i kaprica, toliko arogancije i samoljublja u svakom metru od ukupno 137, koliko je visok. I u svakom od 343 stepenika koja vode do vrha. Ne samo da je opčinila ljude, nego je i sam zakon morao da se povinuje katedrali.

Imperatorovom uredbom nijedna zgrada, nijedan toranj, nijedna crkva ne samo u Vijeni, nego u čitavom carstvu, nije smjela „porasti“ do tih 137 metara i tako nadvisiti „Štefl“. Zar to nije sindrom maćehe koja samozaljubljeno gleda u ogledalce i postavlja ono čuveno pitanje?

Odmah mi je bilo jasno da taj nadmeni dugajlija, kao vrhovni kardinal primorava jadne ljude da se spuste na koljena i puze pred katedralom. Evo kako: od hiljade i hiljade turista koji svakodnevno šetahu trgom, bar trećina njih poželi da se slika pored katedrale. Ali da bi istovremeno „uhvatio“ i slikanog i vrh „Štefla“, onaj koji fotografiše mora da klekne i usmjeri objektiv iz žablje perspektive ka tornju koji probija oblake. Tako, gledano sa strane, fotograf izgleda kao da kleči pred Njenim Visočanstvom i ljubi joj skute.

Nekoliko dana sam odolijevao da i sam ne upadnem u tu zamku podčinjenosti. Ali na kraju sam kao kakav paž okićen bijelom zastavicom mjesto ordenja, morao da kleknem i ponizim se pred katedralom. I zamrzio sam je još više…

Skoro da sam poskočio od sreće kad sam saznao da najveće od njena 23 zvona ima 20 tona. Ali da taj „Pumerin“ (tako se zvono zove!) možda jeste najteže zvono u Austriji, ali ne i u Evropi. Jer zvono na katedrali u Kelnu teže je od „Pumerina“. Moj zluradi smijeh nadjačao je njegovu zvonjavu. To mi je zapamtila. I vratila istom mjerom.

Kad sam nekoliko dana kasnije, pri toj prvoj posjeti Beču, konačno kročio u katedralu, upozorili su me da je odaja toliko akustična, da će se moje izgovorene riječi odbijati od njenih gotskih zidina. Uzviknuo sam tri puta svoje ime. Tada mi se učinilo da se onaj ogromni oltar uzdrmao, svijeće sa kandelabra zadrhtale i pogasile se, a svi oni mučenici sa fresaka horski ponovili tri puta: …loš …loš …loš. 

Ko je tada i slutio da ćemo nepunih pet godina kasnije, započeti naš zajednički život. Katedrala i ja. Od zore do mraka, svakog dana. Osim četvrtkom, kada su prodavci karata za koncerte klasične muzike imali slobodan dan.

Ti kostimizirani mocarti, sa odijelima od teškog štofa i bijelim perikama na glavi, bili su nalik ribarima, a Trg Svetog Stefana poput mora, uzburkanog i nepredvidljivog.

Zabacivali smo mreže svakog božjeg jutra, po oluji i vjetru, snijegu ili ljetnjoj žezi. Turisti bi se kao ribice hvatali za našu poluizmišljenu priču, kako su došli u centar muzičkog, uglađenog svijeta gdje se klasika uči umjesto tablice množenja, a arije iz opera zvižduću na svadbama i sahranama. I zato moraju kupiti kartu za najbolje koncerte u gradu. Bez toga, kao bez štrudle sa jabukama i okusa Saher torte pod nepcima niko ne odlazi iz Beča.

A katedrala, ispred koje se sve to odvijalo, nijemo je posmatrala našu igru. Naš valcer pred njenim dvorima. Ples na život i smrt, pun očaja i padova, lomova i krhotina ali i neke pritajene, djetinje radosti zbog jedne-jedine prodate ulaznice i onih zarađenih osam eura od procenta koji nam pripada.

Sjećam se trenutka kad sam negdje pred sumrak, nakon još jednog u nizu posnih dana, nateklih, izranjavanih nogu od tvrdih čizama, bez centa u džepu, sio na kamenu klupu zagnjurivši glavu u skute. Tada mi se neko obratio:

– Što je, mali, plačeš! Kao da si jedini na svijetu kome ne ide u životu. Ej, dosta više sa tim!

Podigao sam glavu. Nije bilo nikoga u blizini. Osim katedrale Svetog Stefana, ispred mene. Prišao sam joj i prešao prstima preko simbola koji se nalazi na zidu, sa desne strane njenih glavnih vrata. Kao neki biljeg na konjskim sapima, tu su bile urezbarene dvije brojke – „05“. A zapravo to su šifrovani znaci snaga otopra koji su se krili u katedrali od nacista. Označavaju slova „O“ i „E“ („e“ je peto slovo po redu u abecedi!) i to su početna slova naziva Republike Austrije (Oesterreich) – kao slobodne zemlje.

U tom momentu neko je, unutra, zasvirao „Rondo alla Turca“. Mocart se vjenčao sa Konstancom, baš tu u katedrali. A kad je umro, sprovod je bio na istom mjestu. „Pumerin“ nikad tužnije nije zvonio nego tog dana. Austrijanci katedralu zovu „Štefansdom“ ili kratko „Dom“. Ukoliko bi ih pitali da odaberu samo jedno mjesto koje im najviše znači i asocira ih na Beč, to ne bi bili ni Prater, ni Šenbrun, ni Hofburg, ni Parlement… već upravo katedrala Svetog Stefana. „Dom“ topline, blagosti i bliskosti, vjere, molitve, ljubavi i nade. „Dom“ koji je za 800 godina trajanja odolio iskušenjma i samo jednom te 1945. gorio u požaru. Tada se i zvono teško 20 tona otkinulo kao ogromna kruška i otkotrljalo na zemlju. U nekoliko poslijeratnih godina zaliječene su rane i katedrala je obnovljena. Da i dalje svjedoči čudesnim i strašnim vremenima i ispisuje po oblacima istoriju carskog grada.

To sam sve shvatio te noći. I postali smo prijatelji. Do groba. Katedrala i ja.

Srećom, ona ima još mnogo prijatelja. Jedan od njih je i austrijski umjetnik Ervin Vurm. On je „ispleo“ ljubičasti džemper površine 80 kvadrata, koji je u vidu oltarskog platna izložen u katedrali. U doba korone. U lockdown eri. Kao simbol zaštite i zbrinutosti.

Jer i katedrali je hladno ovih dana, baš kao i ljudima. A molitve promrljane ispod maski su nerazgovjetne.

A katedrala ima samo jednu molitvu. Koju jasno i glasno prozvoni Pumerin, svaki put kad izbije pun sat. Da ovog proljeća ponovo proklija život.

(tekst je objavljen u Pobjedinom magazinu Objektiv 1. 4. 2021.)

Оставите одговор

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се /  Промени )

Google photo

Коментаришет користећи свој Google налог. Одјавите се /  Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се /  Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се /  Промени )

Повезивање са %s

%d bloggers like this: