Gajdaš iz kužne jame

[Piše: Miloš Milačić]

Beč, nedjelja 7. februar 2021.

Sinoć je u Beču padao snijeg. Snijeg se na italijanskom kaže „neve“”, na finskom „lumi“, na japanskom „juki“ (雪)! Romantika stala u četiri slova, bogomdana da se otpjeva uz balalajku. Na bilo kom od ovih jezika. Pa i na našem. I na ruskom. Ili na francuskom – „než“ (neige)! Kakvi izrazi za nešto tako suptilno. Tanano. Meko. Prefinjeno. Nježno.

A na njemačkom snijeg se kaže „šne“ (schne). To „š“ satkano od grubog štofa nikako ne pristaje uz rominjanje pahulja. Ali već jutros, duž bečke ulice Graben to više nije bio snijeg. Ni neve, ni lumi, ni juki. Čak ni než. Već prava bljuzgavica izranjavana kišnim kapima kojoj jedino i pristaje ta njemačka šneee-nokla od riječi.

Pečati istorije

U toj gnjecavoj smjesi ostaju ljudske stope izmiješane sa tragovima konjskih kopita i točkova kočija, kao kakvi crni pečati na carskom ukazu. Njime se obznanjuje da je istorija ispisana baš na svakom od tri stotine i dva koraka, koliko ta ulica broji.

Ako je Trg Svetog Stefana sa katedralom – srce Beča, onda je Graben, u svom blještavilu i raskoši, glavna vena koja vodi do crkve Svetog Petra. I još dalje do palate Hofburg. Ili do onog bircuza gdje je mladi student Crnjanski sa prijateljima igrao bilijar kad ga je zatekla vijest o atentatu na Ferdinanda. Iako je Mocartova kuća na svega stotinjak metara odatle, u Ulici Domgase, pričalo se da je najpoznatiji stanovnik Beča kraće vrijeme živio baš tu, na broju 17, na Grabenu. Dakle, istorija nije prolazila tom ulicom. Ta ulica je Istorija.

Ali ako pitate Bečlije po čemu je Graben najčuveniji, svi do jednog odgovoriće isto: po spomeniku Svetom trojstvu. Ili Stubu kuge, kako ga još zovu.

Sedamdesetih godina 17. vijeka jedna koronina čukun-čukun-baba, po imenu Kuga, nadničila je Evropom. Baš te 1679. odlučila je da se nastani u Beču i radi ono što najbolje zna, da sije smrt. Svjetska zdravstvena organizacija tog doba zvala se car Leopold Prvi koji je voljenom narodu propisivao obavezno nošenje krpa preko lica i izolaciju. A on, sam, čekao je prvi magloviti dan i dao se u lov. Uhvatio je maglu, a zatim ju je prodavao.

Cvijet u kalu

Napustivši Beč, iz sigurnog skrovišta izdavao je naredbe i slao emotikone podrške podanicima: Izdržite. Nijeste sami. Bog je sa vama. Car je uz vas… 

Kada minu tamni oblaci nad čovječanstvom, suveren se zarekao da će podići grandiozni spomenik u znak sjećanja na žrtve „crne gošće“. A bilo ih je približno 70.000, prema procjeni hroničara toga vremena.  

Jedan od njih, bosonogi avgustinac, propovjednik na dvoru cara Leopolda, pisac i satiričar Johan Ulrih Mengerle, zvani Abraham Santa Klara piše:

„Anno 1679. carski je rezindencijski grad Beč pretrpio strašne muke, kada se, prijatelj rastajao od prijatelja, muškarac rastavljao od žene, dijete bježalo od roditelja, kad su u pustim i inače nenastanjenim starim dvorcima, u šupljim hridima i u kamenim grebenima, u sićušnim kolibama sklepanima od šiblja i grmlja, u dubokim podrumima i svodovima, pa čak i u zapuštenim i smrdljivim štalama ljudi stvarali svoje domove, kako ih ne bi zahvatila kuga.“

I u takvoj kužnoj atmosferi opšteg raspada i truleži, na bunjištu i kalu, niče običan cvijet kog sudbina odabra da zamiriše Vijenom. I udahne novi život jednom gradu na izdisaju. 

Tri groša

Samo što sudbina za tako povjerljive zadatke ne bira krunisane glave. Niti mudrace koji su pronikli u tajne ovog i onog svijeta. Ne bira velmože ni vitezove, što se nameću sudbini hrabrošću i vještinom. Niti biskupe, predodređene da vrate vjeru posrnulom plebsu, propovijedajući da je snop božanske milosti pao na njihovu pasiju.

Ne, sudbina u tim odsudnim momentima bira trubadure, obješenjake, zabavljače, jeftine stihoklepce, protuve i pijanice, gradske lude koje sviraju gajde i pjesmom prkose smrti sa tri groša u zakrpljenom džepu. Tri groša – taman koliko im i život vrijedi. Eto, to je sve bio Avgustin, kojem je malo ko znao pravo ime (Markus!). Svi su ga zvali jednostavno „dragi (lieber) Avgustin“ jer je bio najomiljeniji gajdaš u cijelom Beču. 

Tugu bi jednostavno skrio u postavi štavljene kože od koje je bio načinjen mjehur njegovih gajdi. I čim bi primakao usne svirali, pri prvom taktu, oduvao bi je kao balon od pjene. Svi koji bi ga čuli osjećali su samo čistu emociju, radost i toplinu u srcu. A šale dragog Avgustina zalivene rizlingom iz Vahaua, ušle su u sve „stand up“ udžbenike tog vremena. 

Pobijeljelo lice

Ni kuga nije tu ništa promijenila. Ona je radila svoj posao, a on svoj. To što nije poštovao karantin, nastavljao da svira, pjeva i opija se, danas bi ga, možda, svrstalo u teoretičare zavjere, neodgovorne pojedince i antivaksere. A on je zapravo bio nepatvorena, jednostavna i grešna duša koja kap veselja traži a daruje mnogostruko više.

No, te večeri se baš ušikao. Noge su ga nosile do prvog ćoška, a onda su poklekle i Avgustin se mrtav pijan skljokao na zemlju. Kako je završio u dubokoj jami sa kužnima, sa svim tim leševima iz kojih je kuga isisala život i zašto su mu kosa, lice, sako i gajde pobijelili to on, kad se otrijeznio, nije znao. Ali kako izgleda pakao ad literam, to je shvatio čim je otvorio oči. 

Htio je da viče i zapomaže kao što bi svako drugi na njegovom mjestu. Ali glas ga je izdao. Zato je učinio ono što mu je jedino preostalo. Zasvirao je u gajde na dnu jame…

Pričali su mu poslije da ga je, na ulici, pronašla ponoćna straža. Bili su uvjereni da je umro od kuge i bacili ga u jamu sa ostalima. Jamu su onda posuli krečom, ali nijesu je i zatrpali, jer je mogla još da posluži. To što nije umro te noći ima da zahvali slučajnom prolazniku koji je čuo vapaj gajdi iz kužnog ponora. I jednom buretu vina koje je ispio te večeri. Odjeća i grlo bili su mu nakvašeni vinom i zadah mu je smrdio na alkohol. To ga je spasilo, rekli su mu. Kuga ga je kao gladna, krvožedna vučica samo omirisala i zaobišla, tražeči drugi, trijezni plijen.

Vino iz fontane

Danima, nakon kuge, pilo se i slavilo, pričalo i pripovijedalo o Avgustinovom čudesnom spasenju. On bi iznova  priči dodavao neki novi detalj, dok god bi se čulo zveckanje šilinga u šeširu pred njim.

A car Leopold ispunio je obećanje. Nekoliko bečkih vajara šest godina gradilo je spomenik na Grabenu. Visok 21 metar, okrenut ka tri strane i podignut na tri nivoa. Posvećen Svetom trojstvu: Ocu, Sinu i Svetom Duhu. U tom kolopletu anđela i ljudi, zastava i mačeva, krstova, zvijezda i heraldičkih simbola, car je prikazan kako se moli za svoj narod, dok mali anđeo savladava jednu krezubu kreaturu – Kugu, koja skončava u mukama. Pored njih stoji mlada žena sa krstom u ruci i gleda ka nebu, kao simbol vjere i nade u bolji svijet!

Na Stubu kuge nema Avgustina. Njegov spomenik je na drugom kraju grada, tamo gdje je po predanju bila jama. Sad je tu i njegova fontana i njegov trg. Ima i svoj restoran, a jedne bečke novine su po Avgustinu dobile ime. Slikari su ga ovjekovječili na platnu a ušao je i u stihove. Pjesma o dragom Avgustinu zapravo je poema o prolaznosti ali melodija je vesela, živa, razdragana. Baš kakav je i on bio.

Na njegov mermerni spomenik slijeću golubovi. Dolete na šešir ili na gajde koje stiska u rukama. I čini se kao da čuju tu muziku. I Avgustina kako prosipa neslane viceve. Golubovi se naduju kao da će pući, zatitraju krilima i ukake se od smijeha, pravo na spomenik.

A iz fontane s proljeća zažubori voda. No bude dana kad ta voda iz slavine dobije jednu prozračnu nijansu. Kunu se ljudi da tad iz Avgustinove fontane teče najbolje bijelo Veltlinerovo vino.

(tekst je objavljen u Pobjedinom magazinu Objektiv 4. 2. 2021.)