Blickrig na Majni

[Piše: Miloš Milačić]

Beč, srijeda 12. avgust 2020.

Carinik je mlad. Tek mu je 19. Službuje tu od februara. Ali već mnogi zaziru od njega. Oči mu siju strah. To je važno za jednog carinika. 

– Kuda, pita? – U Crnu Goru! – Tamo ne može, vrti glavom. A i pasoš vam ističe kroz koji dan! – Zato i idem u Crnu Goru. Da izvadim novi. – Ne idete. Tamo ne može, rekoh vam. – Ali zašto? – Ne dam ja! 

Prekriva rukom pločicu na uniformi. – Bolje da mi ne upamtite ime. Mislim, bolje po vas. I pokazuje u pravcu zapada. – Tamo možete po pasoš…  Za sad!

***

Crnogorski konzulat u Frankfurtu na Majni, udaljen je od Beča svega petnaest minuta hoda. I šest i po sati vozom! Ulica Cajl (Zeil) u kojoj se nalazi naše diplomatsko tijelo, najfrekventija je pješačka zona u Frankfurtu. To je košnica prepuna medonosnih trgovinskih lanaca na koju podjednako slijeću i turisti – trutovi i turisti – radilice.

Kada je u formi, ta ulica može iznijeti „na mišiće“ i nekoliko hiljada pješaka odjednom. Rekord je, zapravo, postavljen 2014. godine kada je u toku jednog sata Cajlom prošetalo 10.335 ljudi.     

Ali tog julskog jutra jedva da ih je bilo pedestak. Uglavnom poslovni ljudi u odijelima i nekoliko zalutalih prosjaka. Zalutalih, jer njihovo „leglo“ je znatno južnije, dolje kod željezničke stanice.

Tamo se na svakom ćošku sklapaju trijumvirati. Klošari, prostitutke i narkomani dogovaraju strategiju o napadu na najbliži kontejner. No čim mu se približe i spaze nešto iole vrijedno, savez puca. Često i glave. O tome svjedoče razbijene pivske flaše i tragovi krvi na cesti. Tu ima otpadaka od hrane, opušaka, špriceva i pohabane, usmrdjele robe za četiri Beča. Izgleda da nijedan čestiti frankfurtski čistač ne zalazi u taj brlog. A i policajci samo kad ih muka natjera.

U manjim, bočnim ulicama koje se ulivaju u staničnu, ti ljudi – sjenke prave špalire sa obje strane. Koliko god čudno zvučalo, sigurnije je proći takvu ulicu sredinom nego trotoarom. Uz sav rizik da vam nestrpljivi vozači probiju bubnu opnu ne skidajući pola minuta dlan sa sirene. Ili vas počaste kakvom sočnom, njemačkom psovkom. 

Ne zovu Frankfurt na Majni zalud „Evropski Njujork“ ili „Majn-hetn“. Naravno, to je najviše zbog berze i predstavništava oko 240 banaka iz čitavog svijeta. Ali i zbog čuvenih oblakodera („wolkenkratzer“) koji su statusni simbol grada u srcu Hesena. 

Crnogorski konzulat u Frankfurtu u posljednjih nekoliko godina bombardovan je 67 puta: pitanjima i komentarima na internet stranici gdje se nalaze njihovi zvanični podaci. Najviše im se zamjera što se ne javljaju na telefon. Jedan od komentatora iznio je i konkretan prijedlog koji bi valjalo ozbiljno razmotriti: „Prodajte taj telefon, ionako se ne umijete javiti nikad, što će vam, da zvoni bezveze samo…” 

I zaista ih je nemoguće dobiti telefonski. Ipak redovno odgovaraju na mejlove. Što starijoj populaciji nije velika utjeha. Ali ako ste već uspjeli da zakažete termin – računajte da ćete kod njih sve oposliti za dvadesetak minuta. Fotografisanje, otisak braće kažiprstić, elektronski potpis i gotovo. Ako ste doputovali iz Beča, novi pasoš će vam biti dostavljen za dvije sedmice na kućnu adresu. A ako vam voz polazi u 16 sati istog dana, onda ćete imati i dobra četiri sata da se predstavite Frankfurtu i on da se pokloni vama:

Dragi Frankfurte, izvini što sve do sad nijesam znao za podatak da je veliki Johan Volfgang fon Gete rođen u tebi! Stoga sam, bez pomoći aplikacije „Google maps“ morao pošto – poto, na slijepo, isplanirati iznenadni, munjeviti frontalni napad, praktično „blickrig“ na Geteovu rodnu kuću koja je pretvorena u muzej. I upravo tamo provesti najveći dio preostalog vremena do polaska voza za Beč. Nećeš mi zamjeriti što nijesam posjetio tvoj zoološki vrt kojim se dičiš ili prošetao obroncima Taunusa koji se nadvija nad tobom baš kao Gorica nad mojim rodnim gradom. Nemoj se ljutiti što se nijesam popeo na vrh tvog Glavnog tornja, gdje se sa 200 metara nadmorske visine pruža možda i najljepši pogled na tebe. Oprosti mi što sam Gradsku kuću „Römer“, to nekadašnje rimsko vojno utvrđenje ošacovao samo iz daljine i što nijesam popio ni gutljaj tvog nadaleko čuvenog jabukovog vina. Možda, neki drugi put. Biće prilike, valjda! Jer sve to, baš sve pomenuto – koliko god bilo zadivljujuće, ne može da se mjeri sa onim stolom na trećem spratu u Geteovoj radnoj sobi, za kojim je dvadesetpetogodišnji poeta pisao „Patnje mladog Vertera“!

Priznaj, kako čovjek da ostane ravnodušan pred tim? Dugo sam nježno prelazio prstima preko te čudesne drvenarije koja je asistirala Majstoru da izbrusi „dragulj“. Iako je na tabli, na stolu, na tri jezika, naglašeno da se predmeti u muzeju ne smiju dodirivati, to je bilo jače od mene. Pri ruci sam imao fasciklu u kojoj se nalazila moja biografija, kopija pasoša, kopija radne vize i dokaz iz crnogorskog MUP-a da nijesam osuđivan. A osudilo bi me obezbjeđenje muzeja istog časa, da su me kojim slučajem vidjeli kad sam tu fasciklu teatralno položio na Geteov sto. Jedna nastrana želja da se kap, makar jedna kap tog božanskog (ili vražjeg!) dara koju dobro pamti drveni astal, prelije možda na neki budući redak biografije iz fascikle. Znam, ništa to ne vrijedi. Unaprijed izgubljena bitka! Još jedan u nizu uzaludnih pokušaja: baš kao ono rukovanje sa Draganom Stojnićem nakon njegovog posljednjeg koncerta u Domu omladine. Ili stisak one hemijske koju je tri-četiri sekunde ranije u svojoj ruci držao Arsen Dedić poslije koncerta u bečkom „Akcent teatru“. Ili onaj zagrljaj sa Dejom Savićevićem u Ulici Vukice Mitrović u Podgorici, za jedan od neponovljivih selfija na raspaloj, staroj „Nokiji“. Ne, talenat nije korona da se prenosi dodirom…

Umjesto da me prekoriš zbog tog gesta, ti si mene dragi Frankfurte još i častio onom vanvremenskom šetnjom uz rijeku Majnu, na povratku do željezničke stanice. I ja sad, eto, kao neku neprocjenjivu razglednicu, pored svih uspomena, u sjećanju nosim i sliku razigranih boćara koji su se zatekli tu, na pravom mjestu, u pravo vrijeme… 

Kao da su se srodili s Majnom. I ona s njima. Pa je samo boćarima u čast šumila tog podneva u pola glasa neku staru njemačku melodiju, čiji bi stihovi ako se prepjevaju na naš jezik mogli da zvuče, otprilike, ovako: „Frankfurtski boćari, sva moja braća/ Jedini su ko me shvaća…“

***

Na povratku čeka isti carinik. Opak i nadobudan. Misli da ima cijeli svijet pod nogama. A tek mu je 19.  Pločica kao orden cakli se na ispeglanoj unformi. Na pločici ugravirano ime: Kovid.

(Objavljeno u magazinu „Objektiv“, 8. 8. 2020.)