Mali Mi

[Piše: Miloš Milačić]

Beč, srijeda 25. mart 2020.

***

Imamo ovdje, u Beču, jednog komšiju sa Bosfora. Ponekad zažalim što stanujemo u toj novoj zgradi, u urbanom dijelu grada udaljenom 15 minuta od glavnog trga i katedrale Svetog Stefana i 10 minuta od najljepšeg bečkog dvorca Šenbrun, u suprotnom smjeru. Jer da živimo u nekom tirolskom selu, štajerskoj oblasti ili Obervaltersdorfu možda bi taj naš komšija uzgajao stoku. I možda bi, kao većina tamošnjih vrijednih mještana – držao krave. Znate, one krupne, jedre, mlijekonosne – ko sa omota za „Milka“ čokolade. E vidite, tada bih poželio da mu crkne – makar jedna od tih krava!

Nemojte mi, uvaženi čitaoče, prerano suditi zbog te moje zlobne želje. Krave su, držim, jako dobrodušne životinje, pitome i pomalo melanholične. Vječito u nekoj svojoj zen fazi. I prvi na sebe bacam kamen zbog same primisli da se jednom takvom dragom stvorenju, ni krivom ni dužnom, nešto ružno desi. Zapravo, kamenje je fijuknulo već u naslovu ove blog-burleske čiji je naziv „Mali Mi“ sasvim na mjestu. To „Mi“ odnosi se na komšiju i na mene! A koliko smo mali obojica – i to će se pokazati. Zapravo, samim tim što sam na nekog ko me je gađao kamenom, bacio takođe kamen a ne hljeb, dovoljno me degradira da ostale svoje „malosti“ ne moram ni da ističem. A to što sam kamenom uzgred „usmrtio“ i njegovu jadnu, izmišljenu kravu stavlja mi dodatne okove srama, koje ću da nosim dok god moja robija traje. Ali i on će nositi svoje. Mada toga još nije svjestan!

* * *

Komšija sa Bosfora ima radnju za prodaju i popravku mobilnih telefona i elektronskih uređaja. Na stotine ih je takvih u Beču. Njegova radnja je ujedno internet kafe i fotokopirnica. Ljepše zvuči nego što izgleda. Tri stolice i tri polovna računara na dva spojena stola. I leglo ispreplijetanih kablova koji se obavijaju oko nogu svakome ko kroči tamo. Taj uzani, stražnji dio pregrađen je gajbama piva. To je internet kafe.

Fotokopirnica je laptop povezan sa štampačem na stolu pored kase. Ispred prodavca. A prodavac je vlasnik. Naš junak. Komšija.  

Svratio sam nekoliko puta tamo da nešto odštampam. Radnja je udaljena minut od mog stana. Na dvije tramvajske stanice odatle nalazi se prava fotokopirnica gdje jedna odštampana ili kopirana strana košta pet centi. Kod komšije 50 centi. To je dobrovoljni harač koji plaćam lihvaru jer želim da uštedim vrijeme. Ali u punu čašu žuči koju svaki put ispijem kad uđem tamo, komšija je, jednom prilikom, dolio još samo kap. I čaša se prelila…

Bilo je to pretprošlog ljeta negdje krajem jula ili početkom avgusta, ne sjećam se tačno. Ali se zato sjećam svake pojedinosti našeg razgovora:

„Šta ste trebali?“

„Da odštampam dvije stranice.“

„U redu. Dajte USB memoriju i recite mi naziv dokumenta.“

„Vidite, u žurbi sam zaboravio USB. Može li sa mejla da se odštampa?“

„Može. Idite u internet kafe. Vi ste računar broj 3, sad ću vas konektovati.“

Kad sam se poslije dva – tri minuta vratio do njegovog pulta, čekale su me odštampane stranice. Izvadio sam euro na sto i gurnuo novčić prema njemu. Nije ga ni pogledao.

„Šest eura, molim.“

„Kakooo? Šest eura – za dvije stranice? Zar nije do sad bilo 50 centi po stranici?“

„Jeste. I još uvijek je!“

„Pa…“ 

„Pa vi ste koristili i internet usluge. A to vam je pet eura za prvih sat vremena. Plus što ste odštampali dvije stranice. To je tačno šest eura.“

„Ali meni nije trebao internet. Ostao sam samo par minuta da to odštampam.“

„To je vaš problem, komšija (prvi put me tako nazvao). Imate još…“ – pogledao je na sat – „…još tačno 56 minuta da koristite naše internet usluge, ukoliko želite naravno“.

„Ali meni ne treba internet…“

„Trebao vam je jer nijeste donijeli USB, pa ste morali da se priključite na mrežu. A to ima svoju cijenu. Kao i sve u životu.“

„Ali…“

„Nema „ali“… Hoćete li da platite ili ne?“

Izvadio sam nevoljno papirnu novčanicu od pet eura i stavio pored kovanice. Ni doviđenja mu nijesam rekao. Ali on meni jeste. Na svoj način. 

Dobro pamtim te njegove riječi koje su me ispratile ka izlazu:

„Ukoliko vam ne odgovara naša cijena, fino kupite štampač, pa štampajte kući do mile volje.“

To je bio „kamen“ koji me zvrknuo po sred glave. I da se ne lažemo, zaboljelo me je. Jako.

Ali poslušao sam njegov savjet. Kupio sam štampač i zarekao se da mu nikad više neću ući u radnju…

To „nikad“ trajalao je tačno godinu i osam mjeseci. Jer u nedjelju sam pogazio sopstvenu riječ i ponovo pošao tamo.

***

Korona virus je kao glavni saobraćajac stao na sred raskrsnice i zaustavio život. Princeza Zemlja se ubola na vreteno Covid 19 i istog časa zaspala. Kao i svi mi, dvorjani u njenom kraljevstvu. Ako je vjerovati bajkama trebaće nam 100 godina da se probudimo. Pošto je nama u karantinu svaki dan kao godina, onda će se valjda kroz koji mjesec sve vratiti na svoje. Do tada nam ostaje da ispratimo tok ove predstave. Čin po čin. ČIN. Čekanje i Nada.

U Beču nedjeljom skoro ništa ne radi. U vrijeme Korone „skoro“ je višak u prethodnoj rečenici. Ili ipak nije. 

Prošle nedjelje očajnički mi je bio potreban kabal za internet. Znate onaj što povezuje „ruter“ sa računarom. Preporuke austrijske vlade su da se bez prijeke potrebe ne izlazi napolje. Ali meni je kabl u tom trenutku bio potreba. I to prijeka. Kružio sam gradom puna dva sata tražeći radnju gdje bih mogao da ga kupim. Naravno da nijesam naišao ni na jednu, kao u svim pravim pričama. Naravno da sam se snužden vraćao kući i naravno da me na svega nekoliko metara od ulaza u zgradu presrelo jedno jabukovo drvo. Naklonilo mi se spustivši krošnju i ponudilo mi svoj plod. Ta jabuka iz mog rajskog vrta bio je  „Mobil servis“ komšije sa Bosfora. I to je valjda jedina radnja u čitavom Beču koja je bila otvorena tog podneva

Ubrao sam „jabuku“ i zagrizao bez razmišljanja.

Komšija je stajao na istom mjestu kao i posljednji put kad smo se vidjeli. Kao da se nije ni pomjerao odatle. Prvi i treći računar u internet kafeu bili su zauzeti. Dva dječaka su igrala video igrice. Nosili su zaštitne maske na licu. Bili su to komšijini sinovi. Znao sam ih iz viđenja. Nijesam mu poželio dobar dan kad sam ušao. On meni jeste. „Merhaba“, rekao je. Pokazao sam mu svoj mobilni telefon. I sliku na displeju: 

„Imate li ovakav kabl?“

„Da. Od koliko vam metara treba?“

„Deset. Ili čak dvadeset ako imate.“

„Od dvadeset metara nemam. Ali evo vam ovaj od deset pa vidite da li vam odgovara. Ili da sačekate do sjutra da naručim od dvadeset.“

„Ne, ne. Danas mi hitno treba. Mogu li da ga odnesem do stana da isprobam je li dužina dovoljna?“

„Ako ga otpakujete morate ga platiti. Ali mogu vam dati ovo – da provjerite?“

Iz fioke stola izvadio je metar za mjerenje i pružio mi. 

„Evo, izmjerite slobodno, pa dođite da mi kažete šta ste odlučili.“

Zahvalio sam se na neočekivanoj ljubaznosti i požurio do stana. Kabl od 10 metara je taman odgovarao. To sam i njemu rekao kad sam poslije pet minuta ponovo ušao u radnju. Usput sam razmišljao koliko će mi naplatati jer sam u onoj žurbi zaboravio da pitam za cijenu. Standardna cijena tih kablova je sedam – osam eura. Negdje se mogu naći i za šest. Kod preprodavaca su oko deset. Kladio sam se sa sobom da će mi on naplatiti petnaest. Izgubio sam opkladu.

„Znači odgovara.“

„Da.“

Pružio mi je upakovani kabl. Na njemu je bila nalijepljena cijena koje nije bilo prvi put kad mi ga je pokazao. Mora da je u međuvremenu zalijepio. Zahvalio sam se i platio ne traživši račun.

Dvadeset i pet eura.
DVA-DE-SET I PEEEE-T!!!

Još jedna kamenčuga u glavu. Ali ovog puta sam i ja držao krš u ruci.

Kao mali imao sam tu sposobnost da vještački izazovem kijavicu kad god želim. Samo je trebalo perom ili tako nečim golicljivim da nadražim nozdrve i krenuo bi rafal od pet-šest kijanja za redom od kojih je odzvanjala čitava kuća.

Htio sam umjesto pozdrava komšiji sa Bosfora da priredim za oproštaj baš jedan takav „kijomet“ koji će pamtiti bar do kraja ove pandemije. I da ga uplašim. Jer ni on kao ni ja nije nosio zaštitnu masku. Samo rukavice…

Na nesreću pri sebi nijesam imao ptičje pero. Niti bilo šta podesno čime bih iziritirao nosnice. Odlučio sam se za nokat malog prsta. Ali nije išlo. Probao sam da se koncentrišem i još jače zagrebem, ali ni makac. Ni kažiprst nije bio bolje sreće. Dok sam vadio ključ od stana da probam sa njim komšija me je gledao u čudu. Napinjao sam se, dahtao i hvatao vazduh pokušavajući pošto poto da kinem. Bar jednom. Ali ništa.

„Je li sve u redu“, prozbori on napokon.

Nijesam mu odgovorio, samo klimnuo glavom i nastavio ključem kao sa gudalom da prelazim po nosnoj resici. I djeca su prestala sa igranjem igricama i izbečili oči u mene. Sitne, pogane oči.

…I tad sam napokon kinuo.

A-aaa-apćih!

Šta da vam kažem. Bio je to jedan od najslabijih kihova u dugoj istoriji kijanja. Jedva da se i čuo. Kao da je kolibri podrignuo. Dok su se sinovi, slutio sam, cerili ispod zaštitne maske, njihov otac je i dalje zbunjeno gledao u mene pitajući se da li je u dugoj trgovačkoj praksi sreo kompletnijeg idiota…

A ja sam samo pognuo glavu i izašao posramljen iz radnje u koju me ni sam crni đavo neće natjerati da ikad više uđem…